Maturski rad- Humanizam i renesansa


Humanizam je bio evropski renesansni kulturni i filozofsko-naučni pokret koji je težio obrazovanju ličnosti po antičkim uzorima; u širem smislu reči predstavljao je pokušaj obnove klasične kulture. Nastao je u 15. veku.
Smatralo se da proučavanje starih pisaca i usvajanje novih misli usavršava i oplemenjuje čoveka, pa su to proučavanje nazvali čovečanskom naukom, te je po tome i čitav novi pokret nazvan humanizam. Nastao je kao reakcija na svemoć crkve. Italija predstavlja kolevku humanizma, odakle on nastavlja dalje širenje.
Vera u čovekove intelektualne i kreativne sposobnosti, njegov kapacitet za razumevanje drugih i kontrolu nadprirodom ujedno sa osećajem individualizma, obeležilo je renesansu širom Evrope. Ovi razvoji bili su manifestacije renesansnog intelektualnog pokreta koji je poznat kao humanizam. Ime humanizam je kovanica nemačkih istoričara iz 19. veka, koje je imalo za cilj da opiše renesansno shvatanje važnosti klasičnih studija. Međutim, iako sama reč može biti izum 19. veka, ona se bazira na italijanskoj reči iz 15. veka koja se koristila za opis učitelja humanih nauka. Reč u stvari potiče od lat. studia humanitatis, pojma koji se primenjivao na klasične studije koje su obuhvatale klasični latinski i grčki jezik, gramatiku, poeziju, retoriku i filozofiju morala.
Humanizam je stavio naglasak na najviši stepen razvoja čovekovih vrlina, uključujući kvalitete kao što su razumevanje, saosećanje, milost, hrabrost, rasuđivanje, elokventnost i ljubav prema časti. Zastupao je čovekovu potrebu da bude deo zajednice i aktivno učestvuje u njoj, ali i potrebu da se iz nje izdvoji i prepusti refleksiji i meditaciji. U humanističkoj misli, čovek je centar univerzuma, obdaren ličnom slobodom i inteligencijom koja mu omogućava da razume svet u kom živi i postigne šta god je sebi postavio kao cilj. U samom centru humanizma leže ideje o dostojanstvu i individualizmu.
Humanistička verovanja dala su povod za ideju o univerzalnom čoveku, poznat takođe pod imenom renesasni čovek. To bi bio neko ko je vrstan u svim oblastima znanja, po renesansnim shvatanjima, majstor u umetnosti i slavljen u društvu. Ideja o univerzalnom čoveku ima svoje poreklo u pisanju Leona Batiste Albertija, čije su knjige o umetničkoj teoriji učinile veoma mnogo za uobličavanje umetnosti renesanse ali i za podizanje statusa umetnika od običnog zanatlije do intelektualca. Sam Alberti je bio prvoklasni primer univerzalnog čoveka pošto ne samo da je bio teoretičar umetnosti, već je bio i ostvareni arhitekta,slikar, klasicista,pesnik, naučnik i matematičar.
Leonardo da Vinči

Renesansa je kulturno-istorijski pojam koji je najpre označavao doba od 1350. do 16. veka kao period u kome je došlo do ponovnog interesovanja za klasičnu antiku  i procvata umetnosti, da bi se zatim ovim pojmom označavalo kulturno stanje prelaznog doba od srednjeg veka do novog doba, naročito u Italiji.
Pojam renesansa je u uzajamnom odnosu sa pojmom humanizam. Humanizam se odnosio na naučno - duhovni sadržaj ovog razdoblja, a renesansa na celokupnu kulturu tog vremena. Pored toga, ovaj pojam se primenjuje i da označi srednjovekovne preteče renesanse – karolinska renesansa. Od 19. veka se u istoriografiji koristi da označi epohu.
Renesansa zanimanjem za prirodu kod čoveka ponovo oživljava antiku, u kojoj je u središtu pažnje takođe bio čovek. Posle humanizma, koji je oživeo antičku književnost, početkom 15. veka dolazi do obnove te tradicije i u likovnoj umetnosti. Renesansa se najintenzivnije razvijala u Italiji, a zatim i u Nemačkoj i Holandiji.
Slikari preporoda reševaju sve više probleme dubine prostora, i oseće se sistematski put koji sve više vodi ka traženju treće dimenzije u prostoru. Još uvek preovlađije slika u temperi. To je slikarstvo još uvek religiozne sadržine. Kasnije 30-40- tih godina15. veka pojavljuje se tehnika slikanja uljanim bojama koju je jedan mladi slikar iz Italije preneo iz Holandije gde je ona bila poznata. U prvom periodu teži se ka volumenu koji je bio postavljen modelovanjem i senčenjem da bi se dobio utisak prostora. Kasnije slikar ostavlja modelovanje da bi se prešlo na pikturalno rešavanje volumena. Slike imaju monumentalni karakter. Kasnije će se razvijati slikarstvo i u manjim dimenzijama ali sa razrađenim finim tonovima. Svetitelji i Božanstva se kreću u savremenim prostorima a kasnije se gubi i oreol i stiče se utisak da su to živi ljudi. Vidimo slikari slikaju i poznate ličnosti a neretko među njih stavljaju i svoj portret, to je osvrtanje na sebe samoga i svest o sopstvenoj vrednosti. Neki slikari su se vremenom potpuno emancipovali od religiozne tematike. Na slikama vlada mir i statika, prostor je slobodan. Nema jakog kontrasta boja, osvetljenje je jednako. U pojedinim vrstama umetnosti nastajali su novi elementi, ali su neke odlike bile tipične za umetnost koju je stvarao renesansni čovek.